Mit
Content
MIT SAŽETAK: Mit je jedan od načina odgovora na temeljna ljudska pitanja o postanku svijeta, prirode, bogova, ljudi, o njihovu mjestu u svijetu. Mit ima vlastitu logiku i smisao. Postoje različita tumačenja mitova no ovaj rad se koncentrira na strukturalističku analizu Claude Levi-Straussa, koji u analizi koristi lingvističku metodu dokazujući da u mitu vladaju red i zakonitost. U prvoj knjizi ˝Sirovo i pečeno˝ obrađuje temu postojanja i nepostojanja kuhinje, u drugoj ˝Od meda do pepela˝ ispituje ono što je okružuje, a u trećoj ˝Ponašanje za stolom˝ prikazuje njezin opseg. Kuhanje su domorodački narodi shvaćali kao posredovanje smatrajući da su nebo i zemlja, život i smrt, priroda i društvo posredovani kulinarskim umijećima. Levi- Strauss na kraju izjednačava ˝pitomu˝ i ˝divlju˝ misao smatrajući da ona omogućava uvid u najdublje slojeve ljudskog mišljenja. KLJUČNE RIJEČI: MIT, STRUKTURALNA ANALIZA , KULINARSKA UMIJEĆA , SIROVO , LOGIKA KVALITETA, LOGIKA FORMI, PRIRODNA / KULTURNA KATEGORIJA, TRULO, PEČENO, KUHANO, DIMLJENO, MORAL, ˝DIVLJA MISAO˝, ˝PITOMA MISAO˝
I. ŠTO JE MIT ? Otkada čovjek postoji kao svjesno biće, on se pita jedno pitanje: ˝Što je to što jest, što je prapočelo, temelj što omogućuje, ujedinjuje mnoštvo svega postojećeg?˝ Jedan od načina odgovora na ta fundamentalna pitanja i vjerojatno prvi u djetinjstvu ljudskog roda i društva, u kojem čovjek nije imao nikakvih posebnih znanja o kozmosu, prirodi, životu, o sebi samome, o svojem društvu jest ˝teorijski˝ i egzistencijalno mit. Tumačenja pojma mit su različita;(Skledar, str. 236-241) MIT je fantastično, poetsko, predlogičko kazivanje o postanku svijeta, prirode, kozmosa, to jest, uređenja svijeta iz kaosa, o postanku bogova, ljudi... za razliku od logosa kao argumentiranog govora o svijetu, bitku; od filozofije.. MIT je po sadržaju i formi sličan univerzalnom ljudskom fenomenu - snu (Freud). Ni san kao i mit ne slijedi zakone logike niti uvažava prostorno-vremenske okvire. I san je za snivača realnost dok sniva kao i mitska misao za mitsku svijest. E. Bloch kaže da je u MITU imanentno izražajno sredstvo metafora kao najmnogoznačnija pa, prema tome, i najslobodnija alegorija. MIT je snažan afirmacija života (a ne teorijsko dokazivanje besmrtnosti duše, kao u filozofiji- Platon). MIT je zapravo, kaže (E.Cassirer), svojevrsna i osebujna sveza i mješavina teorijskog aspekta (promatračkogatheoria) i poetičkoga (pjesničkog, stvaralačkog, tvoračkog, spravljačkog, proizvodećeg – poesis). MIT je samosvojan proizvod i oblik ljudskog duha između kojega i pjesništva (kao pisanog i usmenog) ne možemo staviti znak jednakosti, a ˝objašnjenje˝ (ili filozofija) mita je nešto izvan samog pjesništva, upozoruje F.W. J. Schelling. Mitski svijet je strastven dramatičan, nabijen emocionalnim nabojem, on je poprište sukoba dobra i zla; u njemu se javljaju brige, nade, tjeskobe, radosti... Mit ima vlastitu ˝logiku˝, vlastiti smisao. Nema oštrih granica, nema stabilnih oblika ni neprobojnih i neuskladivih okvira kao u realnom životu. Termin ˝mitologija˝ rabi se se u dva osnovna značenja: kao skup mitova određene društvene zajednice ili grupe te za teorijski pristup i tumačenje mitova. Različiti pristupi tumačenju mitova : Psihoanalitički i psihlogoijski pristupi mit uzimaju kao psihičku tvorevinu; osobito ih zanima odnos individualnog i kolektivno-psihološkog momenta te svojstvo svjesnog i nesvjesnog. Povijesni pristup, pak, nastoji utvrditi od kojih se elemenata mit sastoji te njihove povijesne sveze kao i razvoj. Razlikuju se još i komplementarni, meta-fizički, antropologijski pristupi... A javlja se i simboličko-strukturalni pristup koji traži značenja pojedinih dijelova mitova i njihov odnos u cjelini. Claude Levi-Strauss drži mit 1
strukturalnim izrazom živih suprotnosti (prirode i kulture, reda i nereda, sirovog i kuhanog...) koje nastoji prevladati višim redom... To je pristup na koji ćemo se u daljnjem radu usredotočiti.
II. STRUKTURA MITOVA I NAČIN ANALIZE Kao što je već rečeno, svako društvo u svojim mitovima izražava osnovne osjećaje kao što su ljubav, mržnja ili osveta, ili pak, mitovi sačinjavaju pokušaje tumačenja teško shvatljivih fenomena kao što su astronomski, meterološki... U mitu slijed događaja nije podređen nikakvom pravilu logike ili kontinuiteta. Svaki subjekt može imati bilo koji predikat, a svaki zamisliv odnos je moguć. Mitovi prividno proizvoljni reproduciraju se s istim značajkama u raznim dijelovima svijeta. Pri analizi usredotočit ćemo se na strukturalističku analizu Claude Levi-Straussa koji se koristi lingvističkom metodom. On se po uzoru na lingviste ne bavi sadržajem mita već načinom na koji se simboli uporabljeni u jednom mitu pretvaraju u drugi mit simbola, kojim kazuju istu priču. To je ono što se naziva gramatikom mitskog koda. Nakon otkrića stotina južnoameričkih mitova koji upotrebljavaju različite simbole i senzorne kodove, te pronalaska da svi mogu biti svedeni na središnju ideju, odnosno otkrivanje vatre, on otkriva da se mehanizam primitivnog duha može svesti na određen broj operacija koje se ponavljaju. U svojim ˝Mitologikama˝ koristi više dvodimenzionalnih tablica, svaku posvećenu jednoj varijanti te ih slaže jednu do druge radi dobivanja trodimenzionalne cjeline. Sinkronijsko-dijakronijska struktura mita dopušta raspoređivanje njegovih elemenata u dijakronijskim sekvencama (horizontalni redovi) koji se mogu čitati sinkronijski (kolone). Kao polazište svog istraživanja uzima mit koji pripada jednom društvu analizirajući ga, najprije s etnografskog stajališta, a zatim sa stajališta ostalih mitova datog društva. Prelazi na mitove susjednih društava dopirući do onih vrlo udaljenih. Kao nit vodilju od početka do kraja nalazi u Bororo mitu iz centralnog Brazila, a u svom istraživanju dopire i do južnih oblasti Sjeverne Amerike. Polazeći od odabranog mita za svaku sekvencu ustanovljuje grupe preobražaja unutar samog mita ili drugih mitova. Tako mitovi postaju sheme vodilje koje se organiziraju oko zajedničkih osi, praznine se popunjavaju, uspostavljaju se veze te se red nazire iz kaosa. LeviStrauss želi dokazati da i na području tako proizvoljnom i slučajnom kao što je područje mita vladaju zakonitost i red. III. ˝SIROVO I PEČENO˝ Prvi dio ˝Mitologika˝ koji nosi naslov ˝Sirovo i pečeno˝ obrađuje temu o porijeklu kuhanja hrane. Levi-Strauss pokušava dokazati da domorodačka misao shvaća kuhanje kao posredovanje; da su nebo i zemlja, život i smrt, priroda i društvo posredovani kulinarskim vještinama. Polazište razmatranja je mit ˝Arija kradljivca ptica˝ koji govori o rodoskvrnuću (incestuoznom odnosu majke i sina sa začuđujućom ravnodušnošću, a takav odnos susreće se i u drugim varijacijama), te o porijeklu oluje i kiše. Transformacija tog mita javlja se i u plemenima lingvističke grupe ge i tiče se spravljanja hrane. Središnji motiv mitova jest priča o lovcu na ptice koji poslije svađe s nekim srodnikom po bračnoj liniji (zetom, šurjakom ili ocem u matrijarhalnom društvu) biva ostavljen na vrhu nekog drveta ili stjenovite padine. U jednom slučaju junak kažnjava svog progonitelja šaljući mu kišu koja gasi ognjište, dok u drugom donosi vatru čiji je gospodar bio jaguar. Jaguar i čovjek su dva pola čija se suprotnost svodi na ˝onog koji jede sirovo˝ i ˝onog koji jede kuhano˝. Nadalje, Levi-Strauss nailazi na vezu između grupe mitova o porijeklu divljih svinja s grupom o porijeklu kuhinjske vatre. Divlje svinje kao i jaguar imaju položaj uzimatelja žena u odnosu na određenu ljudsku grupu. Ali jaguar je dobroćudan zet koji ljudima daje vatru u zamjenu za ženu, dok su divlje svinje životinjsko utjelovljenje šurjaka koji ne daju hranu te se upotrebljavaju jedino kao divljač. Tu se očituje suprotnost priroda/kultura: uzimatelji žena su životinje; jaguari kad priroda teži ka kulturi jer je jaguar zet koji se 2
˝kulturno˝ ponaša i koji ljudima daruje vještine civilizacije; svinje kad se kultura srozava na prirodu jer su divlje svinje ljudi koji su se ˝nekulturno˝ ponašali. (Levi-Strauss, 1980, str. 89) Vatra svugdje igra određenu ulogu: bilo kao vatra koja gradi ili razgrađuje. Referentni mit, iako ne govori jasno o vatri kao mitovi ge grupe u kojima se spominje jaguar kao gospodar vatre, svi su isti mit. A na razlike među verzijama, upućuje Levi-Strauss, treba gledati kao na rezultate različitih transformacija unutar iste grupe. Budući da bororo mit govori o kiši i vjetru koji gase vatru, riječ je o ˝antivatri˝. Levi-Strauss, naime, zaključuje da taj mit na zaobilazan način govori o porijeklu vatre iznoseći taj motiv u slabijem obliku. Mitovi o porijeklu vatre djeluju preko dvostruke suprotnosti. Između sirovog i pečenog te između svježeg i trulog. Os koja spaja spaja sirovo i pečeno pripada kulturi, a ona koja spaja svježe i trulo pripada prirodi, s obzirom da kuhanje obavlja kulturni preobražaj sirovog kao što truljenje obavlja njegov prirodni preobražaj. SVJEŽE +TRULO = PRIRODNA KATEGORIJA SIROVO + PEČENO = KULTURNA KATEGORIJA Grupa mitova koja se bavi kratkovječnošću razmatra pitanje sprječavanja ranije smrti od željene, pomlađivanje ili oživljavanje... Rješenje prvog problema izlaže se na negativan način: ne čuti, ne vidjeti, ne dotaći; dok rješenje drugog problema uvijek je iskazano pozitivnim terminima: čuti, osjetiti, dotaći, vidjeti... Mitovi s tom temom prenose istu poruku, a razlika je jedino u korištenju kodova čiji broj odgovara broju osjetila, a to je pet. Elementima čulnosti dovode se u vezu život i smrt, trulost i neistruljivost, mekoća i tvrdoća, tišina i buka, a povlašteno mjesto pripada kodu koji se odnosi na ishranu- gustativni kod. Tako shvaćamo uistinu važnu ulogu koja pripada kuhanju u domorodačkoj filozofiji. Kuhanje ne označava samo prijelaz od prirode prema kulturi već se preko njega ljudska situacija očituje sa svim svojim posebnim svojstvima, čak i onima kao što je smrtnost. Južnoamerička mitska misao razlikuje dvije vrste voda; stvaralačku - nebeskog porijekla i razarajuću zemaljskog porijekla, koje u različitim mitovima mogu zamijeniti uloge; te dvije vrste vatre; nebesku razarajuću i zemaljsku (kuhinjska vatra) - stvaralačku. Priroda, kultura, animalitet, i humanitet u mitovima ispoljavaju međusobno zamjenjiva svojstva. Prelazak iz jednog carstva u drugi je slobodan i bez prepreka. Mitovi pridaju veliku važnodst buci i odsustvu buke. Problem buke vodi problemu nedopustivih veza (koje se kažnjavaju urnebesom) kao i pomračanje koje za sobom povlači galamu. Stjecanje kuhinjske vatre, pak, prema zvuku zahtijeva suzdržan stav suprotan onom koji se od čovjeka zahtijeva u kozmičkom pomračenju ili stvaranju nedopustivih veza. . IV. ˝OD MEDA DO PEPELA˝ Drugi dio ˝Mitologika˝ koji nosi naslov ˝Od meda do pepela˝ jest ustvari mitologija meda i duhana. Za razliku od prvog dijela ˝Sirovo i pečeno˝ u kojem su tema bili južnoamerički mitovi o porijeklu kuhanja koji su doveli do općih razmatranja o galami kao obliku buke i doveli pomračenju kao kozmološkom ekvivalentu rušenja bračnih veza, koje predstavljaju društvene veze. Ova knjiga udaljava se od kuhanja kako bi ispitala što ga okružuje jer se med kao namirnica koju priroda daje kao gotovo jelo postavlja ispred kuhanja, dok se duhan postavlja iza kuhanja, budući da se konzumira pušenjem potrebno ga je više nego ispeći, potrebno ga je spaliti. Kao što je Levi-Straussa proučavanje kuhanja dovelo do proučavanja galame, tako je proučavanje onog što ga okružuje dovelo do proučavanja drugog općeprisutnog običaja. To je korištenje instrumenata koji predstavljaju akustički modalitet buke, a istodobno imaju kozmološku konotaciju jer se vezuju uz promjene godišnjih doba. I u ovom slučaju otkriva se veza između ekonomskog i društvenog života. Najprije, zato što mitovi o kuhanju govore o apsolutnom prisustvu i odsustvu vatre, mesa, uzgojenih biljaka, dok se mitovi o onom što okružuje kuhanje bave relativnim prisustvom ili odsustvom: obiljem i neimaštinom kojim se odlikuje dati period u godini. Mitovi o porijeklu kuhanja vezuju se za fiziologiju bračnog srodstva, dok se mitovi o onom što okružuje kuhanje vezuju za njezinu patologiju. Kuhanje se ne vezuje samo uz prisustvo različititih vrsta hrane već predstavlja i smjenjivanje godišnjih doba donoseći obilje ili neimaštinu omogućujući time da se potvrdi kultura ili primorava ljude na privremeno približavanje prirodi. (Levi-Strauss,1982, str. 363) 3
Medu se u ovom djelu pripisuje važna uloga. Tema udaje radi meda pojavljuje se kao leitmotiv u brojnim mitovima. Razlikuju se dva načina konzumiranja meda; svježi kojeg žena može dobiti na licu mjesta te med koji se ostavlja za zalihe. Tako djevojku u mitu o djevojci ludom za medom čeka strašan kraj- preobražaj u životinju ili nestanak. A njezina krivica se pripisuje egoizmu i proždrljivosti naglašenim do te mjere da se zbog tih osobina prekida krug ispunjavanja odnosa među srodnicima. Preko astroloških i meteroloških aspekata Levi-Strauss provjerava da mitovi u drugom dijelu ˝Mitologika˝ prelaze samo obrnutim smjerom isti put koji su prelazili ge i bororo mitovi. Sada potvrđuje da skup zviježđa Vlašići-Orion najavljuju sezonu kiše dok su u drugim mitovima najavljivali sezonu suše. U ˝Sirovom i pečenom˝ pokazuje kako kuhanje implicira tišinu, a ˝antikuhanje˝ buku. Tako dok mitovi o porijeklu kuhanja uspostavljaju jednostavnu opoziciju između tišine i buke, mitovi koji se bave onim oko kuhanja je produbljuju. Nije više riječ o čistoj buci već je riječ o kontrastima unutar te kategorije kao što su kontrasti kontinuirane i diskontinuirane, modulirane i nemodulirane buke, jezičnog i nejezičnog ponašanja. Odnos artikuliranog jezika i glazbe jasno je izražen u mitovima. Akustički kod raspoređuje se na tri nivoa: Na dnu nalazimo različite vrste poziva koji imaju karakter signala. Žena ih upućuje npr. tapiru zavodniku (ili drugim životinjama), a odnose se na poziv, zviždanje i lupanje dovodeći u vezu čovjeka i neko drugo biće koje u potpunosti pripada prirodi. Na srednjem nivou su različiti oblici jezičnog ponašanja koji se očituju kroz ljubazne i uvredljive riječi, a pojavljuju se u dijalogu između jednog i više ljudi s nekim božanstvom koje je uzelo ljudsko obličje. Taj govor omogućuje prijelaz od kulturnog plana (plan artikuliranog govora) ka planu natprirodnog. I tri vrste glazbenih instrumenata koji su postavljeni na najviši nivo, a povezani su s pjevanjem. Mitovi se ne odnose samo na porijeklo već i na gubitak: meda, divljači, kulture i umijeća civilizacije, a najteži od svih gubitaka jest gubitak logičkih kategorija bez kojih čovjek ne može pojmiti opoziciju prirode i kulture; vatra za kuhanje se povraća, hrana izlučuje, poništava se razlika između hrane i izlučevina. Tako je u mitovim prisutan i opis nezadrživog pada od zlatnog doba kad je priroda bila naklonjena čovjeku sve do stanja mračne nerazgovijetnosti. U prvoj knjizi opozicije termina odnose se na sirovo i pečeno te svježe i trulo, a vezani su uz logiku kvaliteta, dok su u drugoj knjizi opreke: prazno i puno, sadržitelj i sadržaj, unutrašnje i vanjsko, uključeno i isključeno vezane uz logiku formi. Med i duhan čine par opozicija te su oni u međusobnom odnosu simetrije. U Južnoj Americi duhan ima funkciju uspostavljanja komunikacije između čovjeka i natprirodnog poretka koja je prekinuta utjecajem zavodljive moći meda.
V. ˝PONAŠANJE ZA STOLOM˝ Treći dio ˝Porijeklo ponašanja za stolom˝ povezuje ogromna prostranstva od jedne do druge polutke Novog svijeta. Zadatak tog dijela je složeniji od prethodnih jer se promjene odvijaju na tri razine: (Levi-Strauss,1983, str.8) 1) Levi-Strauss prati mitske sheme prethodno ilustrirane južnoameričkim primjerima sa strogo geografskog stajališta, sve do Sjeverne Amerike gdje se ponovno javljaju u izmijenjenom obliku skrećući pažnju na njih. 2) Mitovi o kojima je dosad bilo riječi počivaju na oprekama; gore-dolje, nebo-zemlja, a sada se koriste i opreke: sporo-brzo, kratkotrajno-dugotrajno, dan-noć... Tako porijeklo nekih zviježđa – Oriona, Hijada, Vlašića... mitovi pripisuju komadanju tijela. A na sličan način objašnjavaju porijeklo mjeseca, duge i zvijezda uopće. Samim time se mijenja i obrazac komadanja. Postoji karakterističan paralelizam triju presjeka: sociološkog koji definira i razgraničava kategorije blisko i udaljeno; astronomskog koji izdvaja i grupira dnevne i noćne pojave i anatomskog koji bira jedan od načina. Tako se svaki mit može definirati pomoću astronomskog, geografskog, sociološkog te etičkog koda. 3) Mitovi u ovoj knjizi više nisu čvrsto strukturirani već nalikuju priči u nastavcima čije su epizode preslikane. Mit se razvlači i to iz dvaju razloga; epizode koje ne povezuje nikakva unutrašnja logika, ipak u svoje redove primaju epizode istog tipa u teorijski neograničenom broju. Javlja se i potreba ispunjavanja sve kraćih perioda 4
vremena koje primoravaju produženje mita iznutra. Priče se udaljuju od mitske paradigme tako što se pripovijedanje ne završava. Mit se dovodi u vezu s romanom za koji se smatra da je rođen iz oslabljelog mita. Mit u nastavcima i romanfeljton se ukrštavaju, prelaze isti put, ali u suprotnom smjeru. Kao posljednji stadij nazadovanja romanesknog roda, feljton se pridružuje najnižim oblicima mita koji opet nagovještavaju njegovu svježinu i originalnost. Brojni mitovi dovode u vezu nebo i zemlju: bilo da je riječ o uzgoju biljaka, kao posljedica zajednice zvijezde i smrtnika ili bilo da se radi o kuhinjskoj vatri koja razdvaja sunce i zemlju; ili o kratkovječnosti koja uvijek proizlazi iz razdvajanja. Zanimljiva je funkcionalna veza između dviju trijada. S jedne strane, tri ukrasa ili trofeja – skalp, rese od stidnih dlaka, a s druge strane, kozmička bića – sunce, mjesec, kamen. Levi-Strauss objašnjava da skalp proistječe iz kategorije udaljenog, stidne dlake iz kategorije bliskog, poput sunca koje stoji daleko na nebu i kamena koji stoji blizu na zemlji. ˝Ponašanje za stolom˝ ima zadatak prikazivanja opsega kuhinje koji sadrži njezinu prirodnu stranu, to jest truljenje, i kulturnu stranu koja obuhvaća recepte i ponašanje za stolom. Recepti potječu od dvije kategorije zbog toga što propisuju kulturnu obradu prirodnih supstanci. Truljenje se u odnosu na njih postavlja simetrično budući da se sastoji u prirodnoj preradi supstanci koje je prethodno obradila kultura, a ponašanje za stolom predstavlja sekundarnu obradu, jer načinu pripremanja hrane priključuje se i njezino uzimanje. Hrana se čovjeku nudi u tri osnovna stanja: sirovom, zgotovljenom i trulom. U odnosu na kuhinju sirovo stanje predstavlja neodređeni pol, a ostala dva određene polove, ali u suprotnim smjerovima; zgotovljeno predstavlja kulturnu transformaciju sirovog, a trulo prirodnu.Tako da glavni trokut otkriva dvostruku transformaciju: prerađeno/neprerađeno i kultura/nekultura. U prvoj knjizi su nijanse sirovog, zgotovljenog i trulog prešućene, u drugoj ih Levi- Strauss pokušava odrediti izvana i u odnosu na periferne funkcije; više-nego-sirovo, odnosno med i više-nego-zgotovljeno, odnosno duhan. U trećoj knjizi javlja se opreka pečenog i kuhanog koji predstavljaju osnovne modalitete zgotovljenog. Pečeno se stavlja na stranu prirode, a kuhano na stranu kulture. Levi-Strauss to objašnjava: direktno izložena djelovanju vatre, pečena hrana se sa sobom nalazi u odnosu neposredne konjukcije, dok je kuhana hrana rezultat procesa koji zahtijeva dvostrukog posrednika- vodu u koju se potapa i posudu koja će ih spojiti. Tako da se pečeno iz dvostrukog razloga može staviti na stranu prirode. Objektivan razlog je taj što kuhanje zahtijeva korištenje posude koja je proizvod kulture, a simboličan jer kao i kultura koja posreduje između svijeta i čovjeka putem vrenja vrši posredovanje između hrane, koju čovjek unosi u tijelo, i drugog elementa fizičkog svijeta- vatre. Kuhanje se obavlja bez gubitka supstanci, pa je ono predstavljalo tadašnjim narodima i život, dok je pečeno bila smrt. Osim odnosa koji je postavljen između pečenog pored sirovog i kuhanog pored trulog uvodi se i pojam dimljenje. A posrednik pri dimljenju kao i pečenju između vatre i mesa jest zrak. KULINARSKI TROKUT: SIROVO pečeno (--) zrak voda (--)
(+) (+) dimljeno kuhano ZGOTOVLJENO TRULO
Dimljeno i kuhano međusobno se suprostavljaju elementom koji se postavlja između hrane i vatre, koji može biti zrak ili voda. Dimljeno i pečeno se suprostavljaju elementom zraka, a pečeno i kuhano prisustvom ili odsustvom vode. Granica između prirode i kulture, koju Levi-Strauss postavlja kao paralelnu, bilo osi zraka ili osi vode, što se tiče sredstava, stavlja pečeno i dimljeno na stranu prirode, a kuhano na stranu kulture; što se 5
pak tiče rezultata, dimljeno na stranu kulture, a pečeno i kuhano na stranu prirode. Levi-Strauss kulinarskoj praksi posvećuje više pažnje, navodeći pritom da joj etnolozi nisu poklonili nikakvu pažnju te je to razlog raspolaganja oskudnim podacima. (Levi-Strauss, 1983, str.369) Što se tiče ponašanja za stolom, javlja se dvostrukost: ge junaci žvaču tiho, a junakinja iz Sjeverne Amerike glasno. U prvom slučaju riječ je o prelasku sa sirove hrane na zgotovljenu, dakle običnog na kulturno ponašnje, a glasno žvakanje i otvorena usta smatrali su se dvostrukim sjedinjavanjem sila za koje je u općem slučaju bolje da su razdvojene. Radi se, naime, o suncu ljudožderu za kojeg se vjerovalo da mu treba dokazati da čovjek može sebi djelomično prilagoditi neprijateljske sile; da im se može postaviti kao ravan pa čak ih i pridobiti. Ako je glasno žvakanje za stolom gospodara kuhinjske vatre za osudu, smatralo se da se za stolom gospodara nebeske vatre, nameće kao obavezno. Razlika u ponašanju američkih Indijanaca nije samo u vezi s razumljivim razlikama između njihovih mitskih predstava i običaja jer su ih oni prilagođavali različitim situacijama. Levi- Strauss smatra da su ponašanja za stolom činila neku vrstu slobodnog koda čije su termine kombinirali prenoseći različite poruke (npr. Omaha Indijanci su korili djecu kad bi za vrijeme objeda suviše glasno jela i pravila grimase, iako u drugim prilikama nisu zahtijevali jesti tiho). Javljaju se i zabrane u svezi s ishranom mladih djevojaka koje se odnose na zabranu konzumiranja vrućeg i hladnog, sirovog..., a da bi one imale smisla objedinjavale su dva aspekta; narušavanje propisanog režima ishrane, nekorištenje pribora za jelo ili toalete; zabranjeni pokreti zagađuju univerzum, uništavaju žetvu, izlažu druge bolestima i gladovanju dok prekršitelj sam sebi skraćuje životni vijek. Tako mitsko mišljenje sadrži skrivenu logiku kvaliteta, logiku formi, ali i moral. Mitovi naglašavaju da dobro uređeni humanizam ne počinje sam od sebe već se stavlja ispred života, život ispred čovjeka, poštivanje drugih bića ispred samoljublja. VI. ˝DIVLJA˝ I ˝PITOMA˝ MISAO U ˝Divljoj misli˝ Levi-Strauss piše o razlici između naše, tehnički razvijene i znanošću prožete kulture i kulture koju naziva ˝primitivnom˝, čijem se istraživanju i posvećuje. Neprestano iskazuje želju za dokazivanjem da se ˝iza˝ prividno golemih razlika skriva ono što je bitno jedinstveno, a to je ljudska sposobnost suprostavljanja kulture prirodi, a da ljudi ipak mogu živjeti u skladu s njome kao bića kojima je kultura postala drugom prirodom. Levi-Strauss je razradio tezu da mitove ne valja čitati isključivo kao tekstove na prirodnom jeziku, dakle samo ˝horizontalno˝, već ih valja raščlaniti na manje jedinice, ˝miteme˝ te ih istovremeno čitati i ˝horizontalno˝ i ˝vertikalno˝. A ˝poruka˝ koju prenosi mit nije nikada sadržana u samo jednom mitu nego u cjelini sustava mitova u kojoj svaki pojedini prenosi tek dio poruke.( Levi-Strauss, 2001, str.323) On pronalazi da je ˝totemskoj˝ misli zajedničko s mitskom, kao i poetskom – kao što je Jakobson utvrdio za ovu posljednju- načelo ekvivalencije koje se primjenjuje na dva plana. Društvena grupa može kodirati poruku, a da se pritom njezin sadržaj ne promjeni u obliku suprotnosti kategorija: gornji/donji ili elemenata: nebo/zemlja, ili vrsta: orao/medvjed što znači pomoću različitih leksičkih elemenata. A kako bi omogućila prenošenje poruke društvena grupa može birati između više sintaktičkih postupaka kao što su nazivi, ponašanja, zabrana... koji se upotrebljavaju sami ili zajedno s drugima. Levi-Strauss naglašava da, iako je mitska povijest lažna, ona ipak pokazuje u čistom stanju i najizrazitijem obliku svojstva povijesnog događaja koja su s jedne strane posljedica njegove slučajnosti; predak se pojavio na tome mjestu; išao je tamo, zatim onamo; napravio taj i taj pokret...; s druge strane njegove moći izazivanja jakih i različitih emocija.(Levi-Strauss, 2001, str.264) Uspoređujući mitsku misao sa znanstvenom dolazi do zaključka da i ona može biti znanstvena čak i ako se njezina ostvarenja poput onih kućnog majstora uvijek svode na novi raspored elemenata čija priroda nije promijenjena. Samo je odnos okrenut- mitska misao izgrađuje strukture sređujući događaje, dok znanost u ˝hodu˝ zbog same činjenice da se osniva, stvara u obliku događaja svoja središta i rezultate.
6
˝Divlja˝ i ˝pitoma˝ misao su zapravo jedna te ista misao. Levi-Strauss pokušava dokazati temeljnu logiku svakog mišljenja, pa tako proučavanje ˝divljih˝ misli ne otkriva samo njezinu razliku prema ˝pitomoj˝ već omogućuje uvid u najdublje slojeve ljudskog mišljenja, u dubinsku strukturu ljudskog uma.
VII. ZAKLJUČAK Mit je jedan od načina odgovora na temeljna čovjekova pitanja o postanku svijeta , prirode, kozmosa, tj. uređenju svijeta iz kaosa, o postanku bogova, ljudi i njihovu mjestu u svijetu. Ima vlastitu logiku i vlastiti smisao. Slijed događaja nije podređen nikakvom pravilu logike niti kontinuiteta. Svaki subjekt može imati bilo koji predikat, svaki je zamislivi odnos moguć. Strukturalistička analiza mitova koristi se lingvističkom metodom. U središtu analize nije sadržaj već način na koji se simboli upotrjebljeni u jednom mitu pretvaraju u drugi mit simbola koji kazuju istu priču. Mit je govor, ali govor koji radi na visokom nivou i na kojem se smisao uspijeva odlijepiti od lingvističkog temelja na kojem je nastao. Kao svako lingvističko biće mit je sazdan iz konstitutivnih jedinica koje uključuju prisutnost fonema, morfema i semantema. Što se tiče samog pristupa mitu, on upućuje na važnost ne samo horizontalnog čitanja već i potrebe raščlanjivanja mitova na manje jedinice ˝miteme˝ te njihovo istovremeno čitanje ˝horizontalno˝ i ˝vertikalno˝, ističući da poruka mita nije nikad sadržana samo jednom mitu već cjelini sustava. U analizi mitova, kao polazište, Levi-Strauss uzima mit koji pripada jednom društvu analizirajući ga najprije s etnografskog stajališta zatim sa stajališta drugih mitova. Kao nit vodillju nalazi u Bororo mitu kojeg naziva referentnim mitom neprestano mu se vraćajući u analizi. Mitovi postaju sheme vodlje koje se organiziraju oko zajedničke osi čime se uspostavljaju veze omogućujući stvaranje reda iz kaosa. Levi-Strauss dokazuje da i na području tako proizvoljnom i slučajnom kao što je mit vladaju red i zakonitost ujedno smatrajući da je struktura skriveni red ljudskog ponašanja. U analizi preko elemenata kuhinje, motiva sirovog i kuhanog, reda i nereda, prirode i kulture iznosi domorodački doživljaj svijeta koji je jedinstven. U prvoj knjizi ˝Sirovo i pečeno˝ obrađuje temu postojanja i nepostojanja kuhinje. Dokazuje da domorodačka misao shvaća kuhanje kao posredovanje, smatrajući da su nebo i zemlja, život i smrt, priroda i društvo posredovani kulinarskim umijećima. Preko dvostruke opreke sirovog i pečenog te svježeg i trulog uspostavlja vezu prirode i kulture. SVJEŽE + TRULO = PRIRODNA KATEGORIJA SIROVO + PEČENO = KULTURNA KATEGORIJA Dok se u prvoj knjizi koncentrira na unutrašnjost kuhinje u drugoj ˝Od meda do pepela˝ ispituje ono što je okružuje. Običaji i vjerovanja koji se vezuju uz med nalaze se unutar kuhinje za razliku od običaja i vjerovanja vezanih uz duhan koji se nalaze izvan. U prvoj knjizi opreke termina sirovo i pečeno, svježe i trulo otkrivaju u domorodačkom mišljenju skrivenu logiku kvaliteta. U drugoj knjizi opreke između praznog i punog, unutrašnjeg i vanjskog, vezuju se uz logiku formi. Treća, pak, knjiga ˝Ponašanje za stolom˝ prikazuje opseg kuhinje koji sadrži njezinu prirodnu stranu, to jest truljenje i kulturnu stranu koja obuhvaća recepte i ponašanje za stolom u čemu dolazi do izražaja i moral mitova, koji često naglašava stavljanje života ispred čovjeka, poštivanje drugih ljudi ispred samoljublja. Unatoč tome što mnogi smatraju civilizirano društvo u mentalnom pogledu daleko ispred primitivnog, LeviStrauss poistovjećuje ˝divlju˝ i ˝pitomu˝ misao preko logike mišljenja smatrajući da ˝divlja˝ misao ne otkriva samo razliku prema ˝pitomoj˝ već omogućuje i uvid u najdublje slojeve ljudskog mišljenja. LITERATURA: 1) Levi-Strauss Claude: ˝Divlja misao˝ 7
Golden marketing Zagreb, 2001. 2) Levi- Strauss Claude: ˝Mitologike I˝ ˝Sirovo i pečeno˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd,1980. 3) Levi-Strauss Claude: ˝Mitologike II˝ ˝Od meda do pepela˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd, 1982. 4) Levi-Strauss Claude: ˝Mitologike III˝ ˝Ponašanje za stolom˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd, 1983. 5) Levi-Strauss Claude: ˝Strukturalna antropologija˝ Stvarnost- Zagreb 6) Skledar Nikola:˝Čovjek i kultura ˝ ˝ Uvod u socio-kulturnu antropologiju˝ SOCIETAS Zavod za sociologiju Matica hrvatska Zaprešić, Zagreb 2001. SUMMARY: The myth is one of the answers on fundamental questions of human existence, the beggining of the world, nature, gods, people... It has it's own logic and sense. There are different ways of it's interpretation but this work is concentrated on structural analysis of Claude Levi-Strauss. He was using linguistic method trying to prove that myth is the area where order and rules are presented. In his analysis he takes a myth which belongs to one society analysing it from different view-points. The theme of the first book is the existance and not existance of the kitchen, in the second one, Levi-Strauss explores the surroundings of it, and in the third one he shows the dimension of the kitchen. Natives considered cooking as mediation. They thought that sky and earth, life and death, nature and society were mediated by cooking skills. At the end, Levi-Strauss equalizes ˝tame˝ and ˝wild˝ thought considering thet ˝wild˝ thought makes possible insight the deapest layers of human thinking. KEY WORDS: MYTH, STRUCTURAL ANALYSIS, NATURAL / CULTURAL CATEGORY, COOKING SKILLS, UNCOOKED, ROTTEN, ROASTED, COOKED, SMOKED, LOGIC OF QUALITY, LOGIC OF FORM, MORAL, ˝WILD˝ THOUGHT, ˝TAME˝ THOUGHT
8
I. ŠTO JE MIT ? Otkada čovjek postoji kao svjesno biće, on se pita jedno pitanje: ˝Što je to što jest, što je prapočelo, temelj što omogućuje, ujedinjuje mnoštvo svega postojećeg?˝ Jedan od načina odgovora na ta fundamentalna pitanja i vjerojatno prvi u djetinjstvu ljudskog roda i društva, u kojem čovjek nije imao nikakvih posebnih znanja o kozmosu, prirodi, životu, o sebi samome, o svojem društvu jest ˝teorijski˝ i egzistencijalno mit. Tumačenja pojma mit su različita;(Skledar, str. 236-241) MIT je fantastično, poetsko, predlogičko kazivanje o postanku svijeta, prirode, kozmosa, to jest, uređenja svijeta iz kaosa, o postanku bogova, ljudi... za razliku od logosa kao argumentiranog govora o svijetu, bitku; od filozofije.. MIT je po sadržaju i formi sličan univerzalnom ljudskom fenomenu - snu (Freud). Ni san kao i mit ne slijedi zakone logike niti uvažava prostorno-vremenske okvire. I san je za snivača realnost dok sniva kao i mitska misao za mitsku svijest. E. Bloch kaže da je u MITU imanentno izražajno sredstvo metafora kao najmnogoznačnija pa, prema tome, i najslobodnija alegorija. MIT je snažan afirmacija života (a ne teorijsko dokazivanje besmrtnosti duše, kao u filozofiji- Platon). MIT je zapravo, kaže (E.Cassirer), svojevrsna i osebujna sveza i mješavina teorijskog aspekta (promatračkogatheoria) i poetičkoga (pjesničkog, stvaralačkog, tvoračkog, spravljačkog, proizvodećeg – poesis). MIT je samosvojan proizvod i oblik ljudskog duha između kojega i pjesništva (kao pisanog i usmenog) ne možemo staviti znak jednakosti, a ˝objašnjenje˝ (ili filozofija) mita je nešto izvan samog pjesništva, upozoruje F.W. J. Schelling. Mitski svijet je strastven dramatičan, nabijen emocionalnim nabojem, on je poprište sukoba dobra i zla; u njemu se javljaju brige, nade, tjeskobe, radosti... Mit ima vlastitu ˝logiku˝, vlastiti smisao. Nema oštrih granica, nema stabilnih oblika ni neprobojnih i neuskladivih okvira kao u realnom životu. Termin ˝mitologija˝ rabi se se u dva osnovna značenja: kao skup mitova određene društvene zajednice ili grupe te za teorijski pristup i tumačenje mitova. Različiti pristupi tumačenju mitova : Psihoanalitički i psihlogoijski pristupi mit uzimaju kao psihičku tvorevinu; osobito ih zanima odnos individualnog i kolektivno-psihološkog momenta te svojstvo svjesnog i nesvjesnog. Povijesni pristup, pak, nastoji utvrditi od kojih se elemenata mit sastoji te njihove povijesne sveze kao i razvoj. Razlikuju se još i komplementarni, meta-fizički, antropologijski pristupi... A javlja se i simboličko-strukturalni pristup koji traži značenja pojedinih dijelova mitova i njihov odnos u cjelini. Claude Levi-Strauss drži mit 1
strukturalnim izrazom živih suprotnosti (prirode i kulture, reda i nereda, sirovog i kuhanog...) koje nastoji prevladati višim redom... To je pristup na koji ćemo se u daljnjem radu usredotočiti.
II. STRUKTURA MITOVA I NAČIN ANALIZE Kao što je već rečeno, svako društvo u svojim mitovima izražava osnovne osjećaje kao što su ljubav, mržnja ili osveta, ili pak, mitovi sačinjavaju pokušaje tumačenja teško shvatljivih fenomena kao što su astronomski, meterološki... U mitu slijed događaja nije podređen nikakvom pravilu logike ili kontinuiteta. Svaki subjekt može imati bilo koji predikat, a svaki zamisliv odnos je moguć. Mitovi prividno proizvoljni reproduciraju se s istim značajkama u raznim dijelovima svijeta. Pri analizi usredotočit ćemo se na strukturalističku analizu Claude Levi-Straussa koji se koristi lingvističkom metodom. On se po uzoru na lingviste ne bavi sadržajem mita već načinom na koji se simboli uporabljeni u jednom mitu pretvaraju u drugi mit simbola, kojim kazuju istu priču. To je ono što se naziva gramatikom mitskog koda. Nakon otkrića stotina južnoameričkih mitova koji upotrebljavaju različite simbole i senzorne kodove, te pronalaska da svi mogu biti svedeni na središnju ideju, odnosno otkrivanje vatre, on otkriva da se mehanizam primitivnog duha može svesti na određen broj operacija koje se ponavljaju. U svojim ˝Mitologikama˝ koristi više dvodimenzionalnih tablica, svaku posvećenu jednoj varijanti te ih slaže jednu do druge radi dobivanja trodimenzionalne cjeline. Sinkronijsko-dijakronijska struktura mita dopušta raspoređivanje njegovih elemenata u dijakronijskim sekvencama (horizontalni redovi) koji se mogu čitati sinkronijski (kolone). Kao polazište svog istraživanja uzima mit koji pripada jednom društvu analizirajući ga, najprije s etnografskog stajališta, a zatim sa stajališta ostalih mitova datog društva. Prelazi na mitove susjednih društava dopirući do onih vrlo udaljenih. Kao nit vodilju od početka do kraja nalazi u Bororo mitu iz centralnog Brazila, a u svom istraživanju dopire i do južnih oblasti Sjeverne Amerike. Polazeći od odabranog mita za svaku sekvencu ustanovljuje grupe preobražaja unutar samog mita ili drugih mitova. Tako mitovi postaju sheme vodilje koje se organiziraju oko zajedničkih osi, praznine se popunjavaju, uspostavljaju se veze te se red nazire iz kaosa. LeviStrauss želi dokazati da i na području tako proizvoljnom i slučajnom kao što je područje mita vladaju zakonitost i red. III. ˝SIROVO I PEČENO˝ Prvi dio ˝Mitologika˝ koji nosi naslov ˝Sirovo i pečeno˝ obrađuje temu o porijeklu kuhanja hrane. Levi-Strauss pokušava dokazati da domorodačka misao shvaća kuhanje kao posredovanje; da su nebo i zemlja, život i smrt, priroda i društvo posredovani kulinarskim vještinama. Polazište razmatranja je mit ˝Arija kradljivca ptica˝ koji govori o rodoskvrnuću (incestuoznom odnosu majke i sina sa začuđujućom ravnodušnošću, a takav odnos susreće se i u drugim varijacijama), te o porijeklu oluje i kiše. Transformacija tog mita javlja se i u plemenima lingvističke grupe ge i tiče se spravljanja hrane. Središnji motiv mitova jest priča o lovcu na ptice koji poslije svađe s nekim srodnikom po bračnoj liniji (zetom, šurjakom ili ocem u matrijarhalnom društvu) biva ostavljen na vrhu nekog drveta ili stjenovite padine. U jednom slučaju junak kažnjava svog progonitelja šaljući mu kišu koja gasi ognjište, dok u drugom donosi vatru čiji je gospodar bio jaguar. Jaguar i čovjek su dva pola čija se suprotnost svodi na ˝onog koji jede sirovo˝ i ˝onog koji jede kuhano˝. Nadalje, Levi-Strauss nailazi na vezu između grupe mitova o porijeklu divljih svinja s grupom o porijeklu kuhinjske vatre. Divlje svinje kao i jaguar imaju položaj uzimatelja žena u odnosu na određenu ljudsku grupu. Ali jaguar je dobroćudan zet koji ljudima daje vatru u zamjenu za ženu, dok su divlje svinje životinjsko utjelovljenje šurjaka koji ne daju hranu te se upotrebljavaju jedino kao divljač. Tu se očituje suprotnost priroda/kultura: uzimatelji žena su životinje; jaguari kad priroda teži ka kulturi jer je jaguar zet koji se 2
˝kulturno˝ ponaša i koji ljudima daruje vještine civilizacije; svinje kad se kultura srozava na prirodu jer su divlje svinje ljudi koji su se ˝nekulturno˝ ponašali. (Levi-Strauss, 1980, str. 89) Vatra svugdje igra određenu ulogu: bilo kao vatra koja gradi ili razgrađuje. Referentni mit, iako ne govori jasno o vatri kao mitovi ge grupe u kojima se spominje jaguar kao gospodar vatre, svi su isti mit. A na razlike među verzijama, upućuje Levi-Strauss, treba gledati kao na rezultate različitih transformacija unutar iste grupe. Budući da bororo mit govori o kiši i vjetru koji gase vatru, riječ je o ˝antivatri˝. Levi-Strauss, naime, zaključuje da taj mit na zaobilazan način govori o porijeklu vatre iznoseći taj motiv u slabijem obliku. Mitovi o porijeklu vatre djeluju preko dvostruke suprotnosti. Između sirovog i pečenog te između svježeg i trulog. Os koja spaja spaja sirovo i pečeno pripada kulturi, a ona koja spaja svježe i trulo pripada prirodi, s obzirom da kuhanje obavlja kulturni preobražaj sirovog kao što truljenje obavlja njegov prirodni preobražaj. SVJEŽE +TRULO = PRIRODNA KATEGORIJA SIROVO + PEČENO = KULTURNA KATEGORIJA Grupa mitova koja se bavi kratkovječnošću razmatra pitanje sprječavanja ranije smrti od željene, pomlađivanje ili oživljavanje... Rješenje prvog problema izlaže se na negativan način: ne čuti, ne vidjeti, ne dotaći; dok rješenje drugog problema uvijek je iskazano pozitivnim terminima: čuti, osjetiti, dotaći, vidjeti... Mitovi s tom temom prenose istu poruku, a razlika je jedino u korištenju kodova čiji broj odgovara broju osjetila, a to je pet. Elementima čulnosti dovode se u vezu život i smrt, trulost i neistruljivost, mekoća i tvrdoća, tišina i buka, a povlašteno mjesto pripada kodu koji se odnosi na ishranu- gustativni kod. Tako shvaćamo uistinu važnu ulogu koja pripada kuhanju u domorodačkoj filozofiji. Kuhanje ne označava samo prijelaz od prirode prema kulturi već se preko njega ljudska situacija očituje sa svim svojim posebnim svojstvima, čak i onima kao što je smrtnost. Južnoamerička mitska misao razlikuje dvije vrste voda; stvaralačku - nebeskog porijekla i razarajuću zemaljskog porijekla, koje u različitim mitovima mogu zamijeniti uloge; te dvije vrste vatre; nebesku razarajuću i zemaljsku (kuhinjska vatra) - stvaralačku. Priroda, kultura, animalitet, i humanitet u mitovima ispoljavaju međusobno zamjenjiva svojstva. Prelazak iz jednog carstva u drugi je slobodan i bez prepreka. Mitovi pridaju veliku važnodst buci i odsustvu buke. Problem buke vodi problemu nedopustivih veza (koje se kažnjavaju urnebesom) kao i pomračanje koje za sobom povlači galamu. Stjecanje kuhinjske vatre, pak, prema zvuku zahtijeva suzdržan stav suprotan onom koji se od čovjeka zahtijeva u kozmičkom pomračenju ili stvaranju nedopustivih veza. . IV. ˝OD MEDA DO PEPELA˝ Drugi dio ˝Mitologika˝ koji nosi naslov ˝Od meda do pepela˝ jest ustvari mitologija meda i duhana. Za razliku od prvog dijela ˝Sirovo i pečeno˝ u kojem su tema bili južnoamerički mitovi o porijeklu kuhanja koji su doveli do općih razmatranja o galami kao obliku buke i doveli pomračenju kao kozmološkom ekvivalentu rušenja bračnih veza, koje predstavljaju društvene veze. Ova knjiga udaljava se od kuhanja kako bi ispitala što ga okružuje jer se med kao namirnica koju priroda daje kao gotovo jelo postavlja ispred kuhanja, dok se duhan postavlja iza kuhanja, budući da se konzumira pušenjem potrebno ga je više nego ispeći, potrebno ga je spaliti. Kao što je Levi-Straussa proučavanje kuhanja dovelo do proučavanja galame, tako je proučavanje onog što ga okružuje dovelo do proučavanja drugog općeprisutnog običaja. To je korištenje instrumenata koji predstavljaju akustički modalitet buke, a istodobno imaju kozmološku konotaciju jer se vezuju uz promjene godišnjih doba. I u ovom slučaju otkriva se veza između ekonomskog i društvenog života. Najprije, zato što mitovi o kuhanju govore o apsolutnom prisustvu i odsustvu vatre, mesa, uzgojenih biljaka, dok se mitovi o onom što okružuje kuhanje bave relativnim prisustvom ili odsustvom: obiljem i neimaštinom kojim se odlikuje dati period u godini. Mitovi o porijeklu kuhanja vezuju se za fiziologiju bračnog srodstva, dok se mitovi o onom što okružuje kuhanje vezuju za njezinu patologiju. Kuhanje se ne vezuje samo uz prisustvo različititih vrsta hrane već predstavlja i smjenjivanje godišnjih doba donoseći obilje ili neimaštinu omogućujući time da se potvrdi kultura ili primorava ljude na privremeno približavanje prirodi. (Levi-Strauss,1982, str. 363) 3
Medu se u ovom djelu pripisuje važna uloga. Tema udaje radi meda pojavljuje se kao leitmotiv u brojnim mitovima. Razlikuju se dva načina konzumiranja meda; svježi kojeg žena može dobiti na licu mjesta te med koji se ostavlja za zalihe. Tako djevojku u mitu o djevojci ludom za medom čeka strašan kraj- preobražaj u životinju ili nestanak. A njezina krivica se pripisuje egoizmu i proždrljivosti naglašenim do te mjere da se zbog tih osobina prekida krug ispunjavanja odnosa među srodnicima. Preko astroloških i meteroloških aspekata Levi-Strauss provjerava da mitovi u drugom dijelu ˝Mitologika˝ prelaze samo obrnutim smjerom isti put koji su prelazili ge i bororo mitovi. Sada potvrđuje da skup zviježđa Vlašići-Orion najavljuju sezonu kiše dok su u drugim mitovima najavljivali sezonu suše. U ˝Sirovom i pečenom˝ pokazuje kako kuhanje implicira tišinu, a ˝antikuhanje˝ buku. Tako dok mitovi o porijeklu kuhanja uspostavljaju jednostavnu opoziciju između tišine i buke, mitovi koji se bave onim oko kuhanja je produbljuju. Nije više riječ o čistoj buci već je riječ o kontrastima unutar te kategorije kao što su kontrasti kontinuirane i diskontinuirane, modulirane i nemodulirane buke, jezičnog i nejezičnog ponašanja. Odnos artikuliranog jezika i glazbe jasno je izražen u mitovima. Akustički kod raspoređuje se na tri nivoa: Na dnu nalazimo različite vrste poziva koji imaju karakter signala. Žena ih upućuje npr. tapiru zavodniku (ili drugim životinjama), a odnose se na poziv, zviždanje i lupanje dovodeći u vezu čovjeka i neko drugo biće koje u potpunosti pripada prirodi. Na srednjem nivou su različiti oblici jezičnog ponašanja koji se očituju kroz ljubazne i uvredljive riječi, a pojavljuju se u dijalogu između jednog i više ljudi s nekim božanstvom koje je uzelo ljudsko obličje. Taj govor omogućuje prijelaz od kulturnog plana (plan artikuliranog govora) ka planu natprirodnog. I tri vrste glazbenih instrumenata koji su postavljeni na najviši nivo, a povezani su s pjevanjem. Mitovi se ne odnose samo na porijeklo već i na gubitak: meda, divljači, kulture i umijeća civilizacije, a najteži od svih gubitaka jest gubitak logičkih kategorija bez kojih čovjek ne može pojmiti opoziciju prirode i kulture; vatra za kuhanje se povraća, hrana izlučuje, poništava se razlika između hrane i izlučevina. Tako je u mitovim prisutan i opis nezadrživog pada od zlatnog doba kad je priroda bila naklonjena čovjeku sve do stanja mračne nerazgovijetnosti. U prvoj knjizi opozicije termina odnose se na sirovo i pečeno te svježe i trulo, a vezani su uz logiku kvaliteta, dok su u drugoj knjizi opreke: prazno i puno, sadržitelj i sadržaj, unutrašnje i vanjsko, uključeno i isključeno vezane uz logiku formi. Med i duhan čine par opozicija te su oni u međusobnom odnosu simetrije. U Južnoj Americi duhan ima funkciju uspostavljanja komunikacije između čovjeka i natprirodnog poretka koja je prekinuta utjecajem zavodljive moći meda.
V. ˝PONAŠANJE ZA STOLOM˝ Treći dio ˝Porijeklo ponašanja za stolom˝ povezuje ogromna prostranstva od jedne do druge polutke Novog svijeta. Zadatak tog dijela je složeniji od prethodnih jer se promjene odvijaju na tri razine: (Levi-Strauss,1983, str.8) 1) Levi-Strauss prati mitske sheme prethodno ilustrirane južnoameričkim primjerima sa strogo geografskog stajališta, sve do Sjeverne Amerike gdje se ponovno javljaju u izmijenjenom obliku skrećući pažnju na njih. 2) Mitovi o kojima je dosad bilo riječi počivaju na oprekama; gore-dolje, nebo-zemlja, a sada se koriste i opreke: sporo-brzo, kratkotrajno-dugotrajno, dan-noć... Tako porijeklo nekih zviježđa – Oriona, Hijada, Vlašića... mitovi pripisuju komadanju tijela. A na sličan način objašnjavaju porijeklo mjeseca, duge i zvijezda uopće. Samim time se mijenja i obrazac komadanja. Postoji karakterističan paralelizam triju presjeka: sociološkog koji definira i razgraničava kategorije blisko i udaljeno; astronomskog koji izdvaja i grupira dnevne i noćne pojave i anatomskog koji bira jedan od načina. Tako se svaki mit može definirati pomoću astronomskog, geografskog, sociološkog te etičkog koda. 3) Mitovi u ovoj knjizi više nisu čvrsto strukturirani već nalikuju priči u nastavcima čije su epizode preslikane. Mit se razvlači i to iz dvaju razloga; epizode koje ne povezuje nikakva unutrašnja logika, ipak u svoje redove primaju epizode istog tipa u teorijski neograničenom broju. Javlja se i potreba ispunjavanja sve kraćih perioda 4
vremena koje primoravaju produženje mita iznutra. Priče se udaljuju od mitske paradigme tako što se pripovijedanje ne završava. Mit se dovodi u vezu s romanom za koji se smatra da je rođen iz oslabljelog mita. Mit u nastavcima i romanfeljton se ukrštavaju, prelaze isti put, ali u suprotnom smjeru. Kao posljednji stadij nazadovanja romanesknog roda, feljton se pridružuje najnižim oblicima mita koji opet nagovještavaju njegovu svježinu i originalnost. Brojni mitovi dovode u vezu nebo i zemlju: bilo da je riječ o uzgoju biljaka, kao posljedica zajednice zvijezde i smrtnika ili bilo da se radi o kuhinjskoj vatri koja razdvaja sunce i zemlju; ili o kratkovječnosti koja uvijek proizlazi iz razdvajanja. Zanimljiva je funkcionalna veza između dviju trijada. S jedne strane, tri ukrasa ili trofeja – skalp, rese od stidnih dlaka, a s druge strane, kozmička bića – sunce, mjesec, kamen. Levi-Strauss objašnjava da skalp proistječe iz kategorije udaljenog, stidne dlake iz kategorije bliskog, poput sunca koje stoji daleko na nebu i kamena koji stoji blizu na zemlji. ˝Ponašanje za stolom˝ ima zadatak prikazivanja opsega kuhinje koji sadrži njezinu prirodnu stranu, to jest truljenje, i kulturnu stranu koja obuhvaća recepte i ponašanje za stolom. Recepti potječu od dvije kategorije zbog toga što propisuju kulturnu obradu prirodnih supstanci. Truljenje se u odnosu na njih postavlja simetrično budući da se sastoji u prirodnoj preradi supstanci koje je prethodno obradila kultura, a ponašanje za stolom predstavlja sekundarnu obradu, jer načinu pripremanja hrane priključuje se i njezino uzimanje. Hrana se čovjeku nudi u tri osnovna stanja: sirovom, zgotovljenom i trulom. U odnosu na kuhinju sirovo stanje predstavlja neodređeni pol, a ostala dva određene polove, ali u suprotnim smjerovima; zgotovljeno predstavlja kulturnu transformaciju sirovog, a trulo prirodnu.Tako da glavni trokut otkriva dvostruku transformaciju: prerađeno/neprerađeno i kultura/nekultura. U prvoj knjizi su nijanse sirovog, zgotovljenog i trulog prešućene, u drugoj ih Levi- Strauss pokušava odrediti izvana i u odnosu na periferne funkcije; više-nego-sirovo, odnosno med i više-nego-zgotovljeno, odnosno duhan. U trećoj knjizi javlja se opreka pečenog i kuhanog koji predstavljaju osnovne modalitete zgotovljenog. Pečeno se stavlja na stranu prirode, a kuhano na stranu kulture. Levi-Strauss to objašnjava: direktno izložena djelovanju vatre, pečena hrana se sa sobom nalazi u odnosu neposredne konjukcije, dok je kuhana hrana rezultat procesa koji zahtijeva dvostrukog posrednika- vodu u koju se potapa i posudu koja će ih spojiti. Tako da se pečeno iz dvostrukog razloga može staviti na stranu prirode. Objektivan razlog je taj što kuhanje zahtijeva korištenje posude koja je proizvod kulture, a simboličan jer kao i kultura koja posreduje između svijeta i čovjeka putem vrenja vrši posredovanje između hrane, koju čovjek unosi u tijelo, i drugog elementa fizičkog svijeta- vatre. Kuhanje se obavlja bez gubitka supstanci, pa je ono predstavljalo tadašnjim narodima i život, dok je pečeno bila smrt. Osim odnosa koji je postavljen između pečenog pored sirovog i kuhanog pored trulog uvodi se i pojam dimljenje. A posrednik pri dimljenju kao i pečenju između vatre i mesa jest zrak. KULINARSKI TROKUT: SIROVO pečeno (--) zrak voda (--)
(+) (+) dimljeno kuhano ZGOTOVLJENO TRULO
Dimljeno i kuhano međusobno se suprostavljaju elementom koji se postavlja između hrane i vatre, koji može biti zrak ili voda. Dimljeno i pečeno se suprostavljaju elementom zraka, a pečeno i kuhano prisustvom ili odsustvom vode. Granica između prirode i kulture, koju Levi-Strauss postavlja kao paralelnu, bilo osi zraka ili osi vode, što se tiče sredstava, stavlja pečeno i dimljeno na stranu prirode, a kuhano na stranu kulture; što se 5
pak tiče rezultata, dimljeno na stranu kulture, a pečeno i kuhano na stranu prirode. Levi-Strauss kulinarskoj praksi posvećuje više pažnje, navodeći pritom da joj etnolozi nisu poklonili nikakvu pažnju te je to razlog raspolaganja oskudnim podacima. (Levi-Strauss, 1983, str.369) Što se tiče ponašanja za stolom, javlja se dvostrukost: ge junaci žvaču tiho, a junakinja iz Sjeverne Amerike glasno. U prvom slučaju riječ je o prelasku sa sirove hrane na zgotovljenu, dakle običnog na kulturno ponašnje, a glasno žvakanje i otvorena usta smatrali su se dvostrukim sjedinjavanjem sila za koje je u općem slučaju bolje da su razdvojene. Radi se, naime, o suncu ljudožderu za kojeg se vjerovalo da mu treba dokazati da čovjek može sebi djelomično prilagoditi neprijateljske sile; da im se može postaviti kao ravan pa čak ih i pridobiti. Ako je glasno žvakanje za stolom gospodara kuhinjske vatre za osudu, smatralo se da se za stolom gospodara nebeske vatre, nameće kao obavezno. Razlika u ponašanju američkih Indijanaca nije samo u vezi s razumljivim razlikama između njihovih mitskih predstava i običaja jer su ih oni prilagođavali različitim situacijama. Levi- Strauss smatra da su ponašanja za stolom činila neku vrstu slobodnog koda čije su termine kombinirali prenoseći različite poruke (npr. Omaha Indijanci su korili djecu kad bi za vrijeme objeda suviše glasno jela i pravila grimase, iako u drugim prilikama nisu zahtijevali jesti tiho). Javljaju se i zabrane u svezi s ishranom mladih djevojaka koje se odnose na zabranu konzumiranja vrućeg i hladnog, sirovog..., a da bi one imale smisla objedinjavale su dva aspekta; narušavanje propisanog režima ishrane, nekorištenje pribora za jelo ili toalete; zabranjeni pokreti zagađuju univerzum, uništavaju žetvu, izlažu druge bolestima i gladovanju dok prekršitelj sam sebi skraćuje životni vijek. Tako mitsko mišljenje sadrži skrivenu logiku kvaliteta, logiku formi, ali i moral. Mitovi naglašavaju da dobro uređeni humanizam ne počinje sam od sebe već se stavlja ispred života, život ispred čovjeka, poštivanje drugih bića ispred samoljublja. VI. ˝DIVLJA˝ I ˝PITOMA˝ MISAO U ˝Divljoj misli˝ Levi-Strauss piše o razlici između naše, tehnički razvijene i znanošću prožete kulture i kulture koju naziva ˝primitivnom˝, čijem se istraživanju i posvećuje. Neprestano iskazuje želju za dokazivanjem da se ˝iza˝ prividno golemih razlika skriva ono što je bitno jedinstveno, a to je ljudska sposobnost suprostavljanja kulture prirodi, a da ljudi ipak mogu živjeti u skladu s njome kao bića kojima je kultura postala drugom prirodom. Levi-Strauss je razradio tezu da mitove ne valja čitati isključivo kao tekstove na prirodnom jeziku, dakle samo ˝horizontalno˝, već ih valja raščlaniti na manje jedinice, ˝miteme˝ te ih istovremeno čitati i ˝horizontalno˝ i ˝vertikalno˝. A ˝poruka˝ koju prenosi mit nije nikada sadržana u samo jednom mitu nego u cjelini sustava mitova u kojoj svaki pojedini prenosi tek dio poruke.( Levi-Strauss, 2001, str.323) On pronalazi da je ˝totemskoj˝ misli zajedničko s mitskom, kao i poetskom – kao što je Jakobson utvrdio za ovu posljednju- načelo ekvivalencije koje se primjenjuje na dva plana. Društvena grupa može kodirati poruku, a da se pritom njezin sadržaj ne promjeni u obliku suprotnosti kategorija: gornji/donji ili elemenata: nebo/zemlja, ili vrsta: orao/medvjed što znači pomoću različitih leksičkih elemenata. A kako bi omogućila prenošenje poruke društvena grupa može birati između više sintaktičkih postupaka kao što su nazivi, ponašanja, zabrana... koji se upotrebljavaju sami ili zajedno s drugima. Levi-Strauss naglašava da, iako je mitska povijest lažna, ona ipak pokazuje u čistom stanju i najizrazitijem obliku svojstva povijesnog događaja koja su s jedne strane posljedica njegove slučajnosti; predak se pojavio na tome mjestu; išao je tamo, zatim onamo; napravio taj i taj pokret...; s druge strane njegove moći izazivanja jakih i različitih emocija.(Levi-Strauss, 2001, str.264) Uspoređujući mitsku misao sa znanstvenom dolazi do zaključka da i ona može biti znanstvena čak i ako se njezina ostvarenja poput onih kućnog majstora uvijek svode na novi raspored elemenata čija priroda nije promijenjena. Samo je odnos okrenut- mitska misao izgrađuje strukture sređujući događaje, dok znanost u ˝hodu˝ zbog same činjenice da se osniva, stvara u obliku događaja svoja središta i rezultate.
6
˝Divlja˝ i ˝pitoma˝ misao su zapravo jedna te ista misao. Levi-Strauss pokušava dokazati temeljnu logiku svakog mišljenja, pa tako proučavanje ˝divljih˝ misli ne otkriva samo njezinu razliku prema ˝pitomoj˝ već omogućuje uvid u najdublje slojeve ljudskog mišljenja, u dubinsku strukturu ljudskog uma.
VII. ZAKLJUČAK Mit je jedan od načina odgovora na temeljna čovjekova pitanja o postanku svijeta , prirode, kozmosa, tj. uređenju svijeta iz kaosa, o postanku bogova, ljudi i njihovu mjestu u svijetu. Ima vlastitu logiku i vlastiti smisao. Slijed događaja nije podređen nikakvom pravilu logike niti kontinuiteta. Svaki subjekt može imati bilo koji predikat, svaki je zamislivi odnos moguć. Strukturalistička analiza mitova koristi se lingvističkom metodom. U središtu analize nije sadržaj već način na koji se simboli upotrjebljeni u jednom mitu pretvaraju u drugi mit simbola koji kazuju istu priču. Mit je govor, ali govor koji radi na visokom nivou i na kojem se smisao uspijeva odlijepiti od lingvističkog temelja na kojem je nastao. Kao svako lingvističko biće mit je sazdan iz konstitutivnih jedinica koje uključuju prisutnost fonema, morfema i semantema. Što se tiče samog pristupa mitu, on upućuje na važnost ne samo horizontalnog čitanja već i potrebe raščlanjivanja mitova na manje jedinice ˝miteme˝ te njihovo istovremeno čitanje ˝horizontalno˝ i ˝vertikalno˝, ističući da poruka mita nije nikad sadržana samo jednom mitu već cjelini sustava. U analizi mitova, kao polazište, Levi-Strauss uzima mit koji pripada jednom društvu analizirajući ga najprije s etnografskog stajališta zatim sa stajališta drugih mitova. Kao nit vodillju nalazi u Bororo mitu kojeg naziva referentnim mitom neprestano mu se vraćajući u analizi. Mitovi postaju sheme vodlje koje se organiziraju oko zajedničke osi čime se uspostavljaju veze omogućujući stvaranje reda iz kaosa. Levi-Strauss dokazuje da i na području tako proizvoljnom i slučajnom kao što je mit vladaju red i zakonitost ujedno smatrajući da je struktura skriveni red ljudskog ponašanja. U analizi preko elemenata kuhinje, motiva sirovog i kuhanog, reda i nereda, prirode i kulture iznosi domorodački doživljaj svijeta koji je jedinstven. U prvoj knjizi ˝Sirovo i pečeno˝ obrađuje temu postojanja i nepostojanja kuhinje. Dokazuje da domorodačka misao shvaća kuhanje kao posredovanje, smatrajući da su nebo i zemlja, život i smrt, priroda i društvo posredovani kulinarskim umijećima. Preko dvostruke opreke sirovog i pečenog te svježeg i trulog uspostavlja vezu prirode i kulture. SVJEŽE + TRULO = PRIRODNA KATEGORIJA SIROVO + PEČENO = KULTURNA KATEGORIJA Dok se u prvoj knjizi koncentrira na unutrašnjost kuhinje u drugoj ˝Od meda do pepela˝ ispituje ono što je okružuje. Običaji i vjerovanja koji se vezuju uz med nalaze se unutar kuhinje za razliku od običaja i vjerovanja vezanih uz duhan koji se nalaze izvan. U prvoj knjizi opreke termina sirovo i pečeno, svježe i trulo otkrivaju u domorodačkom mišljenju skrivenu logiku kvaliteta. U drugoj knjizi opreke između praznog i punog, unutrašnjeg i vanjskog, vezuju se uz logiku formi. Treća, pak, knjiga ˝Ponašanje za stolom˝ prikazuje opseg kuhinje koji sadrži njezinu prirodnu stranu, to jest truljenje i kulturnu stranu koja obuhvaća recepte i ponašanje za stolom u čemu dolazi do izražaja i moral mitova, koji često naglašava stavljanje života ispred čovjeka, poštivanje drugih ljudi ispred samoljublja. Unatoč tome što mnogi smatraju civilizirano društvo u mentalnom pogledu daleko ispred primitivnog, LeviStrauss poistovjećuje ˝divlju˝ i ˝pitomu˝ misao preko logike mišljenja smatrajući da ˝divlja˝ misao ne otkriva samo razliku prema ˝pitomoj˝ već omogućuje i uvid u najdublje slojeve ljudskog mišljenja. LITERATURA: 1) Levi-Strauss Claude: ˝Divlja misao˝ 7
Golden marketing Zagreb, 2001. 2) Levi- Strauss Claude: ˝Mitologike I˝ ˝Sirovo i pečeno˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd,1980. 3) Levi-Strauss Claude: ˝Mitologike II˝ ˝Od meda do pepela˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd, 1982. 4) Levi-Strauss Claude: ˝Mitologike III˝ ˝Ponašanje za stolom˝ Prosveta- beogradski izdavačko-grafički zavod Beograd, 1983. 5) Levi-Strauss Claude: ˝Strukturalna antropologija˝ Stvarnost- Zagreb 6) Skledar Nikola:˝Čovjek i kultura ˝ ˝ Uvod u socio-kulturnu antropologiju˝ SOCIETAS Zavod za sociologiju Matica hrvatska Zaprešić, Zagreb 2001. SUMMARY: The myth is one of the answers on fundamental questions of human existence, the beggining of the world, nature, gods, people... It has it's own logic and sense. There are different ways of it's interpretation but this work is concentrated on structural analysis of Claude Levi-Strauss. He was using linguistic method trying to prove that myth is the area where order and rules are presented. In his analysis he takes a myth which belongs to one society analysing it from different view-points. The theme of the first book is the existance and not existance of the kitchen, in the second one, Levi-Strauss explores the surroundings of it, and in the third one he shows the dimension of the kitchen. Natives considered cooking as mediation. They thought that sky and earth, life and death, nature and society were mediated by cooking skills. At the end, Levi-Strauss equalizes ˝tame˝ and ˝wild˝ thought considering thet ˝wild˝ thought makes possible insight the deapest layers of human thinking. KEY WORDS: MYTH, STRUCTURAL ANALYSIS, NATURAL / CULTURAL CATEGORY, COOKING SKILLS, UNCOOKED, ROTTEN, ROASTED, COOKED, SMOKED, LOGIC OF QUALITY, LOGIC OF FORM, MORAL, ˝WILD˝ THOUGHT, ˝TAME˝ THOUGHT
8
